The Sex Appeal of the Inorganic Marija Perniole jedna je od onih knjiga koje se spuštaju na vas iznenada (a ne da se vi spuštate nad nju) i to je tako lijepo, tako izvanredno i neočekivano da vas jednostavno impresionira. The Sex Appeal of the Inorganic je filozofska knjiga, o određenoj vrsti ekstremnoga iskustva koje je, ili barem autor tako tvrdi, zajedničko filozofiji i seksualnosti. Perniola izmišlja novu ontološku kategoriju, onu o ”stvari koja osjeća”: nešto što je potpuno odijeljeno od dualiteta subjektivnosti (koju obično izjednačavamo s osjetilnošću) s jedne strane i neosjetilnih predmeta s druge. Stvar koja osjeća ”ima” određenu vrstu snažnog doživljaja, no to iskustvo nije subjektivno, nije nešto što doživljava subjekt. To ima veze s impersonalnim afektom koji su opisali Blanchot i Deleuze, iako ni jedan od tih autora nije citiran u Perniolinu tekstu. Iskustvo stvari koja osjeća je seksualno iskustvo: to je seksualni kontakt, dodirivanje, milovanje, lizanje, penetriranje i tako dalje – no bez orgazma, bez klimaksa, bez ikakva oslobađanja napetosti, bez ikakva povratka zasićenome sebi na kraju. Iskustvo te stvari koja osjeća čine organi i otvori koji se više ne doživljavaju kao dijelovi većih cjelina, tjelesne površine i dubine u tako intimnom kontaktu da jedno ne može biti odvojeno od drugog, da osjećaji ne mogu biti pripisani jednome a ne drugome, a ipak ta intimnost ne rezultira ni spajanjem, jer bi to podrazumijevalo veći jedinstveni entitet u koji bi se dvoje ljubavnika, ili točnije višestruki dijelovi i otvori i organi, spojili.

Iskustvo te stvari koja osjeća neka je vrsta krajnjega napuštanja: ja desubjektiviziram sebe, odvajam sebe od sebe i pretvaram sebe u puku stvar, dajem sebe (svoje tijelo, svoje organe i otvore, svoje osjećaje) – dajem sve to drugoj osobi da radi sa mnom štogod želi (i obrnuto, iako dva samo-napuštanja ne tvore baš zajednički i simetrični obrazac reciprociteta, zato što su ta samo-napuštanja bez ograničenja i bez oblika te ne mogu biti izmjerena). Perniola ne samo da doziva tajnovito biće stvari koja osjeća: on ga opisuje, prilično sustavno, prema nizu kulturalnih i filozofskih koordinata. On ga uspoređuje sa, i pažljivo ih razlikuje, sadizmom, mazohizmom, fetišizmom, vampirizmom i ostalim ”perverzijama” i ”transgresijama” koje su bile opsesije moderniteta 18., 19. i 20. stoljeća. On pokazuje kako je seksualno iskustvo stvari koja osjeća u rezonanciji s različitim suvremenim estetskim stanjima i izrazima, s prilično zadivljujućim popisom koji uključuje progresivni rock (!), cybersex, avangardnu modu, dekonstruktivnu arhitekturu, umjetnost instalacija i romane Georgesa Pereca.

I još više – s obzirom na to da tvrdi da je iskustvo stvari koja osjeća filozofsko jednako kao i seksualno – Perniola mu daje i metafizičku genealogiju, u putanji koja ide preko Descartesa, Kanta, Hegela, Heideggera i Wittgensteina. Perniola pokušava, poput mnogih mislilaca prije njega, riješiti se dualiteta um/tijelo koji je tako dugo oblikovao zapadnu misao i kulturu. No, on smatra vitalizam Nietzschea i ostalih anti-katrezijanskih teoretičara tijela jednako neprihvatljivim kao i spiritualizam Descartesa i svih njegovih idealističkih sljedbenika; za Perniolu to su samo dvije strane istog novčića. Descartes, u cogito, definira sebstvo kao ”stvar koja misli”, a time propušta pojmiti ne-subjektivnu stvar koja osjeća; dakle, dio s ”mislim” (cogitans) a ne dio sa ”stvar” (res) bio je Descartesova velika greška.

Postvarenje i otuđenje za Perniolu su dobre stvari; čovjek nikada ne može biti dovoljno otuđen i postvaren; samo uz pomoć njih čovjek može postati – ili točnije, čovjek može biti, stvar koja misli. Perniola zbog toga prezire filozofe (Nietzschea eksplicitno, a Bergsona implicitno) koji tvrde da poništavaju to postvarenje i vraćaju nas nekom proživljenom doživljaju tijela. Suprotno tome, Perniola nalazi tragove stvari koja osjeća prije svega u Kantovoj etici, u njegovu odbacivanju subjektivne dobre volje kao inherentno ”patološke” i u njegovu duboko paradoksalnom izjednačavanjem slobode sa stanjem ”stvari u sebi” (izuzetno je važno što je Kantovo carstvo noumena – carstvo Stvari). Perniola također nalazi tragove za stvar koja osjeća u određenim trenucima koje Hegel prokazuje kao neautentične - ali ih opisuje s neusporedivom strogošću; u određenim trenucima koji su natuknuti, ali zatim odbačeni, kod Heideggera; i u kasnim Wittgensteinovim zagonetnim raspravama o ”viđenju kao” i o zbunjujućoj gramatici izražavanja boli.

Ono što ovaj prikaz knjige The Sex Appeal of the Inorganic izostavlja jest stupanj do kojega su snaga i ljepota knjige uvelike posljedica stila. Perniolino pisanje (koliko mogu reći na temelju prijevoda) je lucidno i sažeto, fino oblikovano a ipak bez ukazivanja na bilo kakvu krutost ili grubost. Ništa se ne tvrdi niti se izvode zaključci, sve je razjašnjeno mirno, jasno i pažljivo strukturiranim redom. Rijetko su dosada pozivi na ispad i krajnost bili izloženi s takvom klasičnom brigom i suzdržanošću. U tom smislu Perniola se pridružuju malom krugu ”postmodernih” pisaca koji počinju ispitivati granice, ići tvrdo do krajnosti, i pristupaju afektu izvan kognitivne ograničenosti, bez ikakva utočišta u umornoj dvadesetostoljetnoj kategoriji ”transgresije”.

S 11leskoga prevela Lovorka Kozole