Wednesday, 30 November -0001 00:00

Steven Shaviro, Mario Perniola

T””he Sex Appeal of the Inorganic Marija Perniole jedna je od onih knjiga koje se spuštaju na vas iznenada (a ne da se vi spuštate nad nju) i to je tako lijepo, tako izvanredno i neočekivano da vas jednostavno impresionira. The Sex Appeal of the Inorganic je filozofska knjiga, o određenoj vrsti ekstremnoga iskustva koje je, ili barem autor tako tvrdi, zajedničko filozofiji i seksualnosti. Perniola izmišlja novu ontološku kategoriju, onu o ”stvari koja osjeća”: nešto što je potpuno odijeljeno od dualiteta subjektivnosti (koju obično izjednačavamo s osjetilnošću) s jedne strane i neosjetilnih predmeta s druge. Stvar koja osjeća ”ima” određenu vrstu snažnog doživljaja, no to iskustvo nije subjektivno, nije nešto što doživljava subjekt. To ima veze s impersonalnim afektom koji su opisali Blanchot i Deleuze, iako ni jedan od tih autora nije citiran u Perniolinu tekstu. Iskustvo stvari koja osjeća je seksualno iskustvo: to je seksualni kontakt, dodirivanje, milovanje, lizanje, penetriranje i tako dalje – no bez orgazma, bez klimaksa, bez ikakva oslobađanja napetosti, bez ikakva povratka zasićenome sebi na kraju. Iskustvo te stvari koja osjeća čine organi i otvori koji se više ne doživljavaju kao dijelovi većih cjelina, tjelesne površine i dubine u tako intimnom kontaktu da jedno ne može biti odvojeno od drugog, da osjećaji ne mogu biti pripisani jednome a ne drugome, a ipak ta intimnost ne rezultira ni spajanjem, jer bi to podrazumijevalo veći jedinstveni entitet u koji bi se dvoje ljubavnika, ili točnije višestruki dijelovi i otvori i organi, spojili.

Iskustvo te stvari koja osjeća neka je vrsta krajnjega napuštanja: ja desubjektiviziram sebe, odvajam sebe od sebe i pretvaram sebe u puku stvar, dajem sebe (svoje tijelo, svoje organe i otvore, svoje osjećaje) – dajem sve to drugoj osobi da radi sa mnom štogod želi (i obrnuto, iako dva samo-napuštanja ne tvore baš zajednički i simetrični obrazac reciprociteta, zato što su ta samo-napuštanja bez ograničenja i bez oblika te ne mogu biti izmjerena). Perniola ne samo da doziva tajnovito biće stvari koja osjeća: on ga opisuje, prilično sustavno, prema nizu kulturalnih i filozofskih koordinata. On ga uspoređuje sa, i pažljivo ih razlikuje, sadizmom, mazohizmom, fetišizmom, vampirizmom i ostalim ”perverzijama” i ”transgresijama” koje su bile opsesije moderniteta 18., 19. i 20. stoljeća. On pokazuje kako je seksualno iskustvo stvari koja osjeća u rezonanciji s različitim suvremenim estetskim stanjima i izrazima, s prilično zadivljujućim popisom koji uključuje progresivni rock (!), cybersex, avangardnu modu, dekonstruktivnu arhitekturu, umjetnost instalacija i romane Georgesa Pereca.

I još više – s obzirom na to da tvrdi da je iskustvo stvari koja osjeća filozofsko jednako kao i seksualno – Perniola mu daje i metafizičku genealogiju, u putanji koja ide preko Descartesa, Kanta, Hegela, Heideggera i Wittgensteina. Perniola pokušava, poput mnogih mislilaca prije njega, riješiti se dualiteta um/tijelo koji je tako dugo oblikovao zapadnu misao i kulturu. No, on smatra vitalizam Nietzschea i ostalih anti-katrezijanskih teoretičara tijela jednako neprihvatljivim kao i spiritualizam Descartesa i svih njegovih idealističkih sljedbenika; za Perniolu to su samo dvije strane istog novčića. Descartes, u cogito, definira sebstvo kao ”stvar koja misli”, a time propušta pojmiti ne-subjektivnu stvar koja osjeća; dakle, dio s ”mislim” (cogitans) a ne dio sa ”stvar” (res) bio je Descartesova velika greška.

Postvarenje i otuđenje za Perniolu su dobre stvari; čovjek nikada ne može biti dovoljno otuđen i postvaren; samo uz pomoć njih čovjek može postati – ili točnije, čovjek može biti, stvar koja misli. Perniola zbog toga prezire filozofe (Nietzschea eksplicitno, a Bergsona implicitno) koji tvrde da poništavaju to postvarenje i vraćaju nas nekom proživljenom doživljaju tijela. Suprotno tome, Perniola nalazi tragove stvari koja osjeća prije svega u Kantovoj etici, u njegovu odbacivanju subjektivne dobre volje kao inherentno ”patološke” i u njegovu duboko paradoksalnom izjednačavanjem slobode sa stanjem ”stvari u sebi” (izuzetno je važno što je Kantovo carstvo noumena – carstvo Stvari). Perniola također nalazi tragove za stvar koja osjeća u određenim trenucima koje Hegel prokazuje kao neautentične - ali ih opisuje s neusporedivom strogošću; u određenim trenucima koji su natuknuti, ali zatim odbačeni, kod Heideggera; i u kasnim Wittgensteinovim zagonetnim raspravama o ”viđenju kao” i o zbunjujućoj gramatici izražavanja boli.

Ono što ovaj prikaz knjige The Sex Appeal of the Inorganic izostavlja jest stupanj do kojega su snaga i ljepota knjige uvelike posljedica stila. Perniolino pisanje (koliko mogu reći na temelju prijevoda) je lucidno i sažeto, fino oblikovano a ipak bez ukazivanja na bilo kakvu krutost ili grubost. Ništa se ne tvrdi niti se izvode zaključci, sve je razjašnjeno mirno, jasno i pažljivo strukturiranim redom. Rijetko su dosada pozivi na ispad i krajnost bili izloženi s takvom klasičnom brigom i suzdržanošću. U tom smislu Perniola se pridružuju malom krugu ”postmodernih” pisaca koji počinju ispitivati granice, ići tvrdo do krajnosti, i pristupaju afektu izvan kognitivne ograničenosti, bez ikakva utočišta u umornoj dvadesetostoljetnoj kategoriji ”transgresije”.

S 11leskoga prevela Lovorka Kozole

Read 111 times